Proučavanje književnosti ne svodi se na nizanje biografskih i faktografskih podataka o piscima i njihovima djelima, već bi moralo omogućiti svladavanje vještine čitanja romana odnosno razvijanje čitateljske kompetencije. Da bi razumijevanje i interpretacija književnog teksta bili smisleni, potrebno je moći uroniti u tekst i razaznati kako je on sačinjen, po čemu je umjetnički djelotvoran, koja su njegova značenja i kakav je njegov vlastiti, točno omeđeni književni univerzum.

Gajo Peleš shvaća roman kao strukturu koja se sastoji od dviju supstruktura: sintaktičke (izražajni sklop, tj. forma izraza) i semantičke (značenjski sklop, tj. forma sadržaja). Tim se dvjema neraskidivo povezanim razinama pridodaje i treća – pragmatička, porabna razina, koja se uspostavlja u čitateljskome činu. Pri razmatranju sintaktičke razine uvelike su uključene i spoznaje iz suvremene naratologije, semantička se razina znatno oslanja na modalnu logiku te na Leibnizov pojam mogućega svijeta, a pragmatička se razina koristi iskustvima suvremene hermeneutike i teorije recepcije. Tako se nekoliko teoretskih pristupa objedinjuje u jedinstveni model analize fabularnih tekstova.

Taj se model primjenjuje pri analizi šezdesetak književnih djela iz hrvatske i svjetske književnosti, a pojedini su teoretski problemi često shematski prikazani. Knjizi je pridodana bibliografija, te kazalo pisaca, naslova književnih djela i pojmova.