Gajo Peleš rođen je 1931. godine u Karlovcu, gdje je završio gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1956. južnoslavensku filologiju, a doktorirao je 1965. godine. Bio je pokretač i glavni urednik kulturne revije 15 dana. Od 1963. radi kao kritičar i urednik Literarne redakcije, pa potom Trećeg programa Radio-Zagreba. Godine 1967./68. predaje na Sveučilištu u Lilleu, a od 1968. do 1970. u Parizu (Université Paris VIII – Vincennes). Godine 1972. biran je za docenta, a 1982. za redovitoga profesora na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Bio je šef Katedre za opću povijest književnosti i pročelnik poslijediplomskoga studija književnosti. Zasnovao je studij bibliotekarstva i jedan je od utemeljitelja Odsjeka za informacijske znanosti. Od 1980. boravi u niz navrata, kao stipendist Humboldtove zaklade, na sveučilištima u Konstanzu i Münchenu.

Posebno se bavi teorijom proze, semantikom književnoga teksta i teorijom povijesti književnosti. Osim niza rasprava (npr. Književna struktura i književni sistem, Mogući svjetovi i semantika priče, Hrvatska proza 1945–1960 i dr.) objavio je knjige: Poetika suvremenog jugoslavenskog romana 1945–1961(1966.), Iščitavanje značenja (1982.), Priča i značenje. Semantika pripovjednog teksta (1989.).