»Na početku ovoga teksta obvezali smo se doznati – ako bude moguće – što se zbiva i kako funkcionira Richterov crtački i slikarski ispis, koji se zarano odrekao fluidnosti i estetskoga akomodiranja. Pritom smo se ogradili od traženja značenja koje bi ga trebalo smjestiti u koordinate imenovanih suvremenih artističkih performativa krutih ili plinovitih stanja. Do smisla se i značenja dolazilo drugim putem, iz umjetnikova subjektivnoga prostora i kroz receptore koji nisu bili usmjereni prema vanjskim zbivanjima, već prema zbivanjima u vlastitu polju.

»Danas je Richter u autentično dosegnutu polju. ... No Richterov je put bio drugačiji, u odupiranjima, poricanjima i razmicanjima vlastita pogleda, jer još je pred nekoliko godina Richter u entropiji svojih interijera i mrtvih priroda, među svjetlima i sjenama, u međuprostorima i zavojima, između stolaca i ormara – više u slikarskom negativu nego u oslikanom pozitivu – tražio trag i put za viskoznu esenciju slike u kojem se nalazi prijelaz u euritmične vremenske sukcesije i u trajni glagol slike.

(iz teksta Margarite Sveštarov Šimat)