Neobično, začudno, iskošeno prozno pisanje Ivana Zoretića bitno je anakronično: duboko uronjeno u prošlosti, obilježeno autorskom sadašnjošću (autobiografskom rekapitulacijom i patiniranom stilizacijom narativnih sastojaka), a projektivno usmjereno nekoj snovitoj budućnosti. Poetski roman Kristalni Grad – žanrovski obilježen namjernom amfibijskom formulacijom – najbliži je prostoru bajke. U samom se tekstu govori o »okrutnoj« ili o »srebrnoj« bajci, odnosno kako su »bajke bivale svakim jutrom sve bljeđe«. Doista, logika zbivanja i gravitacija likova iznevjerene su u korist slobodnoga, maštovitoga, prozračnoga kombiniranja stanja i situacija. A dostojanstvo i patetika bajkovitoga izraza – podržani arhaičnom grafijom korijenskoga tipa – miješaju se s ironičnim, parodičnim, palimpsestnim tonovima, s izričitim namigivanjima kiču i naivizmu, idiličnosti i grotesknoj humornosti. Po motivici iz života umjetnika i intelektualca i po nekoj uznositoj transpoziciji takva ambijenta, apologiji boeme, knjiga kao da se ulančava u neoromantičarske, simbolističke, secesijske tokove (preskačući barem čitavo stoljeće). U njezinoj je arhitekturi iznimno značajna trojnost elemenata: tri mladića i tri djevojke, tri vremena (jučer, danas, sutra) i tri bitne opsesije (o nadi, o vjeri, o ljubavi). Prema sinkretizmu tipičnom za New Age, u omami čula, u snoviđenju ili u naporu volje spajaju se divljak, luđak i svetac ili zajedno štuju Krist, Buda i Muhamed. Konačno, i ne manje važno, sam status priče propitkuje se u tri aspekta: »Kakav je ovo film? Čija je ovo novela? Odakle ova simfonija?« Splitanjem neomanirističke strukturalne mreže Zoretić je u ovoj knjizi potvrdio jaku literarnu motiviranost i sposobnost primjerena poigravanja kanonima i klišejima. Pridodamo li elastičnost njegove rečenice, biranost vokabulara, odgovarajuću ritmizaciju odjeljaka i krilate uzlete mašte (s utegom primjerene skepse i samoporuge), možemo kazati kako smo dobili tekst koji izaziva na različita pročitavanja.

Tonko Maroević