Smjestivši roman u vremenski okvir jedne akademske godine, autorica kroz profesionalni i privatni život skupine sveučilišnih profesora preispituje svrhu književnosti, njenoga podučavanja i načina njenog podučavanja u suvremenom, tehnologiziranom i otuđenom svijetu. U doba kada ljudi cijene znanje više no ikada, ali istovremeno postaju sve površniji, izbirljiviji i specijaliziraniji, Monique LaRue provjerava osjetljive točke suvremenoga obrazovanja: kako precizno odrediti granice znanja i neznanja, je li klasična književnost nužna za dobro obrazovanje, isključuju li se međusobno književna kreativnost i književna teorija, koliko se uopće uzajamno razumiju društvo koje treba pismene i obrazovane ljude, i oni čiji je profesionalni zadatak (štoviše: životni poziv) da ih opismenjuju i obrazuju.

LaRue piše elegantno, s izrazitim smislom za detaljno promatranje svakodnevnoga života no pritom nigdje ne upada u zamku trivijalnoga. Svoje likove s obje strane katedre LaRue ne opravdava i ne osuđuje, već ih samo vrlo dobro razumije, kao što razumije i praktično funkcioniranje velikoga obrazovnog sustava i povremenih apsurda do kojih u njemu dolazi. U svom dvostrukom bavljenju književnošću Monique LaRue s finom autoironijom prikazuje dvije strane iste medalje: proučavanje književnosti i predavanje književnosti studentima. S obzirom da će mnogima od njih zadnje predavanje iz književnosti biti i zadnji dodir s kulturom uopće, smije li se – pita LaRue – potcijeniti važnost književnosti kao kolektivne ljudske baštine, u kojoj je kroz riječ očuvano naše cjelokupno civilizirano postojanje?