Utemeljitelj suvremene (strukturalističke) lingvistike i jedan od najvećih učenjaka u povijesti jezikoslovlja Ferdinand de Saussure (1857.–1913.) rođen je u Ženevi u obitelji uglednih prirodoslovaca. Studirao je u Leipzigu. U znanstveni svijet ulazi znamenitom raspravom, napisanom u 21. godini života, pod naslovom Mémoire sur le systeme primitif des voyelles dans les langues indo-européennes(Rasprava o prvobitnome samoglasničkom sustavu u indoeuropskim jezicima), u kojoj je pretkazao opstojnost laringala u indoeuropskom prajeziku, što je nekoliko desetljeća poslije, nakon otkrića hetitskoga, i dokazano. Obranivški doktorsku disertaciju o sintaksi genitiva u sanskrtu, godine 1881. postaje profesorom na »École pratique des hautes études« u Parizu, a 1891. prihvaća ponuđenu katedru na Ženevskome sveučilištu. Predavao je sanskrt, gotski, starovisokonjemački, grčki, latinski i litavski te općenito indoeuropsku filologiju. Osim navedene rasprave objavio je razmjerno malo radova, svega dvadesetak članaka o indoeuropskim jezicima. No devedesetih godina 19. stoljeća počinje se – čak i protiv svoje volje, tj. natjeran samom naravi jezičnoga fenomena – sve više baviti općejezikoslovnim pitanjima. Godine 1906., stjecajem okolnosti, započinje predavati opću lingvistiku te drži tri ciklusa predavanja (1906./1907., 1908./1909. i 1910./1911.). Četvrti ciklus predavanja nije započeo jer je u ljeto 1912. obolio, a ubrzo zatim – u veljači 1913. – umro. Godine 1916. dva su Saussureova učenika, Charles Bally i Albert Sechehaye, na temelju studentskih bilježaka, objavili Cours de linguistique générale – jednu od najslavnijih knjiga u povijesti lingvistike.