Carlo Goldoni, talijanski komediograf, rođen je 1707. g. u Veneciji. Na zahtjev obitelji studirao je i diplomirao pravo, no kazalište je bilo njegov životni poziv. Svojim djelom odstupa od površnosti komedije dell'arte, koja je dotad prevladavala na talijanskim pozornicama. Goldoni učvršćuje strukturu drame, nadilazi komediju maske i intrige i okreće se karakteru i običajima svojih suvremenika, posebno srednjeg građanskog sloja koji se tada formira. Za razliku od Molierea, koji mu je bio uzor i kojemu se iskreno divio, kod Goldonija su primjetni njegov optimizam i naklonjenost likovima, naročito pučanima i građanima, koje svojim dramama želi i poučiti, a ne samo kritizirati. Nasuprot afektaciji viših aristokratskih slojeva, njegovi ribari i krčmarice govore stvarnim, živim venecijanskim dijalektom. Među njima nema apstraktnih modela nedostižnih ljudskih vrlina niti velike zloće, već se u njihovoj stvarnoj ljudskoj prirodi zrcali Goldonijev humanizam. Carlo Goldoni napisao je više od stotinu drama, najviše komedija (npr. Kafetarija, Lažac, Tobožnja bolesnica, Ženska ogovaranja, Gostioničarka Mirandolina, Ribarske svađe, Zaljubljenici), tragikomedija, melodrama, intermezza, kantata i serenada, a njegovi su memoari dragocjen izvor podataka o kazalištu 18. stoljeća. Usprkos uspjehu, zbog žestokih napada kritičara Carla Gozzija Goldoni se iz Italije odselio u Francusku, gdje je ostao trideset godina, do kraja svoga života. Umro je 1793. g. u Parizu.