Amaruka ili Amaru jedan je od najcjenjenijih klasičnih sankrtskih pjesnika. Ubrajaju ga među trojicu najizvrsnijih: Kalidasa, Bhartçhari i Amaruka. O životu se njegovu, što je, nažalost, često u indijskoj književnosti, zapravo ne zna ništa. Umjesto podataka, predaja nam (Madhavacarya, Śankaradigvijaya, 14. st.) prenosi legendu u kojoj se Amaruka povezuje s velikim filozofom i preporoditeljem brahmanizma Śankarom. Smisao legende upućuje na to da se Amaruka po ljubavnoj poeziji može smatrati komplementarnim po znanju, a ravnim po veličini najpoštovanijemu filozofu vedante, koji je kao asket o svem mogao znati više od drugih osim o ljubavnome umijeću, a o tome je više od svih mogao znati Amaruka. Nije, međutim, isključeno da ih legenda pokušava povezati i po vremenu života. U tome je slučaju Amaruka mogao živjeti negdje u 7. (ili 8.) stoljeću. Iako bi se po visoku umjetničkome dometu, ali i razmjernoj jednostavnosti i izravnosti stila, Amaruka mogao datirati i u ranije razdoblje klasičnoga pjesništva, blizu Kalidasi, negdje u 4. stoljeće, ipak se po nazorima i bliskosti sa śaktističkim tantrizmom u pjesmama gdje se dotiče religijskih sadržaja bolje može smjestiti u 7. (ili 8.) stoljeće. Mlađi od toga jamačno nije jer mu jednu pjesmu oko 800. navodi poetičar Vamana, a u 9. st. imenom ga spominje i hvali istančani poetičar Anandavardhana kao pjesnika koji u jednoj kitici umije razviti bogatstvo doživljaja kao u drami.

Kako su tri komentatora koji su stvorili recenzije Amarukinih pjesama bila kraljevi, a Amarukine pjesme opisuju ljubav vjerojatno na dvoru, a gdjekada i u građanskome staležu, moguće je da je i Amaruka bio kralj. Među indijskim kraljevima bilo je više dobrih pjesnika i književnika, od kojih je najpoznatiji primjer Harša, kralj sjeverne Indije, početkom 7. stoljeća.

Pjesme su Amarukine kratke, vrlo sažete, a vrlo bogate. Opisuju osjećaje zaljubljenih, često ih suprotstavljajući. Opisuju češće rastavljenost i čežnju, negoli užitak i susrete. Češće slave prirodne i neiskusne mlade žene, rjeđe iskusne, prijetvorne i samosvjesne. Češće ženske osjećaje negoli muške. Pjesme opisuju događaje i prizore, ali su usredotočene na proživljavanje. Indijski su ih poetičari i kritičari cijenili kao vrhunsku poeziju. A u slučaju Amaruke s njima se slažu i zapadni stručnjaci i kritičari. Tako A. K. Warder (Indian Kavya Literature, sv. 3, 1977., str. 197) kaže: »Teško bi bilo naći drugoga pisca bilo gdje na svijetu koji je opisao žene s takvom točnošću, uvidom i razumijevanjem... zbog toga je Amaruka gotovo jedinstven.«